Pri ulasku u prostor hrvatskog paviljona na 15. Venecijanskom arhitektonskom bijenalu, kao prvo doživljavamo crninu. Tamni zidovi sobe, odvojene od linearne monotonije starog industrijskog kompleksa venecijanskog Arsenala, čine snažan kontrast u odnosu na pretežno bijele prostore ispred i iza paviljona oblikovana u skladu sa standardiziranom tradicijom modernističkog galerijskog white cubea. Paviljon, koji su autori Dinko Peračić, Miranda Veljačić, Slaven Tolj i Emina Višnić nazvali To trebamo – to radimo, djeluje kao inverzija autonomnog, apstraktnog i distanciranog galerijskog prizorišta. Svaki od tri zida odgovara jednoj od tri zgrade koje grade glavnu pripovijest: Dom mladih u Splitu, tvornica pogon Jedinstvo u Zagrebu te Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, odnosno H-objekt. Crni zidovi zapravo su ravnine presjeka triju zgrada; u otvorima volumena nekada praznih, napuštenih ili nedovršenih zgrada ugledat ćemo umjetničke artefakte, filmske snimke i drugi materijal djelatnosti koje su naseljavale zgrade tijekom desetljeća nakon Kraja povijesti devedesetih, kad je započela preobrazba nekada utilitarno građenih objekata u mjesta događanja alternativnih i neinstitucionalnih oblika kulturne produkcije.